IZLET NA OTOK PAG

Ako se vratimo u prošlu godinu i aktivnosti naše Udruge, ono što prvo možemo reći je to da je prebrzo prošla. Na pragu smo nove sezone i prije negoli zakoračimo u sve što ona nosi, kratak osvrt na to što je bilo i prošlo.

Prošlu smo godinu imali nekoliko organiziranih predavanja (Željko Bistrović govorio je o srednjovjekovnoj Rijeci, naša kolegica Ðurdica Kovačić o starim Slavenima, Gordana Pavoković o biljnom i životinjskom svijetu naše županije), mnoštvo predavanja, izložbi i putovanja na kojima su se naši članovi individualno usavršavali, te desetci mailova koji su stizali do svih nudeći im korisne obavijesti. Sredinom ožujka 2015. godine Udruga vodiča je za svoje članove organizirala posjet otoku Pagu.

IZLET NA OTOK PAG

Svaki put kada se vozimo Magistralom prema Dalmaciji, dugo vremena ostaje pogled prikovan za otok Pag. Toliko smo puta čuli puno toga o njegovim vrijednostima, ali malo tko ga je ovako izbliza uspio i vidjeti. Dan je bio čaroban, nedjelja plava, more mirno, cesta prazna, Pag kamenit i išiban burom, dočekuje nas gostoljubivo.

Na otoku nas je dočekao kolega Bruno Modrušan, lokalni vodič prepun priča o ovom zanimljivom otoku podijeljenom u dvije županije.

Prva točka razgleda bio je Muzej čipke. Znali smo da paška čipka od 2010. godine pripada Unescovoj nematerijalnoj kulturnoj baštini (zajedno s hvarskom i lepoglavskom čipkom), ali tek smo u gradu Pagu vidjeli i zašto. Od 15. st. šije se u gradu Pagu i naziva se venecijanska čipka, a od 16. stoljeća naziva se paškom i šije se u ženskom benediktinskom samostanu Sv. Margarete, gdje su se djevojčice podučavale pismenosti i izradi čipke. U početku je služila i kao platežno sredstvo. Zanimljiv je podatak da je Marija Terezija nabavljala za sebe gotove čipkane detalje za odjeću i rubeninu. Dvjestotinjak godina kasnije je jedna bečka grofica putovala po Dalmaciji i vidjevši čipku na otoku Pagu, povela je dvije paške čipkarice u Beč. Tamo i tada se čipka odvojila od odjeće i postala samostalan proizvod (na oltarima, u salonima). Godine 1937. na svjetskoj izložbi rukotvorina i industrije u Parizu (kada je predstavljen i Eiffelov toranj), paška je čipka dobila zlatnu plaketu kao iznimno vrijedan ručni rad.

Iz Muzeja čipke krenuli smo u već spomenuti samostan sv. Margarete, odakle je i krenula priča o čipki. Čipkarska škola djelovala je u Pagu od 1579. pa do 1945. godine, da bi ponovno 2008. započele koludrice s podučavanjem izrade čipke, a sve s ciljem održavanja tradicije šivanja ovog „bijelog paškog bisera“. Ljupki samostanski muzej zadivio nas je svojom poviješću i eksponatima, posebice čipkom starom oko 400 godina. A većinu nas i baškotima koje stoljećima spravljaju koludrice po svom tajnom receptu, takoder nastavljajući tradiciju iz vremena kada su u luci danima sidrili brodovi čekajući ukrcaj soli.

Podne je prošlo, sveta maša je završila, nešto ljudi na glavnom trgu zaustavljeno u razgovoru.

Šetnjom kroz grad stigosmo do Muzeja soli. Sljedeće paško čudo. Izvrsni prirodni uvjeti, konfiguracija tla, vjetrovi koji stalno pušu i sunce. Drži se da su još Liburni skupljali sol koja se kristalizirala uz obalu plitkog zaljeva. Proizvodnja soli se prvi puta spominje 999. godine u oporuci kćeri jednog zadarskog tribuna. I tako to traje sve do danas. Zanimljivo je da je Venecija u 18. st. tiskala Knjigu propisa o novom uređenju trgovine s paškom soli. Po tim je propisima Venecija raspolagala s ¾ paške soli, a ostatak je pripadao Pažanima. I usprkos tome je ta najveća mletačka solana Veneciji donosila 1/3 cjelokupnog budžeta. Sol (salte, salario) je također bila platežno sredstvo. Mjera za sol je bio jedan mod = 48 kg soli = 1 kg zlata. (I to je bio razlog velikim napadima na Pag). Svaki je solar (radnik u solani) dobivao tzv. tiskane priznanice – asignate, i to je zapravo svrstalo Hrvatsku u malobrojne europske zemlje u 18. st. koje su na svom tlu koristile papirnati novac. Jedan asegno je sačuvan i to je hrvatski najstariji vrijednosni papir, a procjenjuje se na vrijednost od 30.000 eura.

Vrijeme za okrijepu. Bijelom cestom između suhozida zasipanih morskom solju i ovčicama. Vrsni ovčji sir, skuta, pršut i vino na jednom seoskom gospodarstvu. I miris smilja i kadulje. Priča o vrijednim ljudima jedne obitelji, o borbi za kvalitetu umjesto kvantitet. Priča o tome kako se može. Ipak i usprkos.

Kratka šetnja po Zrću. Blagost prirode, nedjeljnog plavetnila i uspavanog mora daje sliku koju vide samo rijetki izvansezonski radoznalci.

Neprepričljiva priča na kraju. Lunjski maslinik sa svojim biblijskim prizorima potpuno je očarao.

80 000 samoniklih maslina, sve jedna raskošnija od druge, sve jedna različitija od druge. Stare preko 1600 godina, obujma i do 3 m, nisu se zbog bure uspjele izdići u visinu, pa su visoke do 8 m. Maslina se mora tako rezati da ptica može proletjeti kroz krošnju, kažu. Na škrtom tlu opstoje već tisućljećima, boreći se s posolicom, osmomjesečnom sušom, ljudskom nebrigom. I nastavljaju darivati plodove zdravlja. Cipele posute posolicom, kosa zamršena kao nakon kupanja u moru, priče o nastanku, mjenama gospodara otoka, teškom životu žitelja, suhozidima koji umrežavaju kameni otok, kao i paška čipka u rukama starice koja ju šije, okus skute na baškotu, smirujući prizori na odlasku – sve to pozivalo je na povratak. Jednoga dana.

Željka Valenčić, turistički vodič